Davne 1898. godine u Olovo se doselio gospodin Stephanus Brusa (Stefan Bruza) iz italijanskog grada Angera, provincija Varese – Lombardija.

U Olovo je dosao iz Sambora, Galicija – Poland, gdje je bio zavrsio jedan sakralni objekt. U Olovo je stigao na poziv becke firme “I. Eissler & L. Ortlieb”. Becka firma, koja je dobila koncesiju za eksploataciju suma u podrucje Krivaje i Zepe morala je izgraditi sumsku zeljeznicku prugu Zavidovici – Olovo – Kusace, (poznata kao ‘ZOK’) u veoma kratkom roku; do kraja 1903. godine, ili inace gubi koncesiju.

Poduzetnik Stefan Brusa je sa sobom u Olovo doveo i Jevreja Ozmu, oca Daniel Ozme, koji je bio njegov provider te ga je i becka kompanija prihvatila kao svog snabdjevaca.

S obzirom da je trasa pruge prolazila kroz kanjon i krs rijeka Krivaje i Stupcanice te je trebalo izgraditi na desetina mostova i tunela, podzida i propusta, graditelj je morao dovesti strucnu radnu snagu iz razvijenih zemalja Evrope. Tako su u Olovo stigli Nijemci Hekl i Burg strucnjaci za gradnju mostova, te Poljaci Ryzner i Levicki, Ukrajinac Spivak i mnogi drugi strucnjaci raznih profila. Sam gospodin Brusa imao je 52 svoja strucna radnika koje je narod zvao BARABE, iz bogzna kojeg razloga i bili su to uglavnom Prusi.

Ukupna duzina sumske zeljeznicke pruge Zavidovici – Olovo – Kusace iznosila je 118 km ali je pored nje, kao glavnog pravca bilo je potrebno izgradi jos 143 kilometara odvojenih linija. Posebno treba izdvojiti krak sumske pruge koji se kod Careve Cuprije odvajao od glavne linije u dolini Krivaje prema Dubostici, a gdje se nalazio rudnik zeljezne rudace. Naime na rijecici Dubostici odnosno na rijeci Vojnici trebalo je izgraditi veoma visok drveni most, sad se vise ne sjecam koliko desetina metara visok, a majstori Heckl i Burg su uspjesno sagradili taj drveni zadivljujuci most.

Bio je to NAJVISI DRVENI MOST u Evropi, most takvog tipa i takve namjene.

Nerazumljivo mi je zasto su ga graditelji SIP “Stupcanice” morali srusili negdje 70-tih godina. Zar nije bilo moguce, zar nije bilo nacina da se konzervira i sacuva kao istorijska znamenitost, kao turisticka atrakcija.

Za potrebe porodice Brusa izgradjen je poslovno-stambeni objekat na Alinusi odnosno desnoj obali rijeke Stupcanice, i bila je to prva kuca koja je ikada bila sagradjena na lokalitetu donjeg Olova. Tu kucu je kasnije kupio Marko Golubovic, a jos docnije tu je bila Drustvena ishrana SIP “Stupcanice”.

Familija Ozmo izgradila je svoju porodicnu kucu na lokalitetu danasnje kafane “Adana” a istu je kasnije kupio Ahmet Hodzic ( a ne Focic kako sam negdje naveo), prvi olovski fotograf. Godinu dana kasnije iz Gornjeg Olova se saselio Sime Rudeljic i sagradio onu veliku kucu pored mosta u Carsiji. U toj kuci bila je gostiona “Sangaj” sa velikom kuglanom.

Porodica Ryzner je sagradila svoju kucu na ulazu u Krseve, a kasnije je to bila kuca Jovana Stanisica. Bila je to veoma bogata jevrejska porodica. Gospodin Sapko Ryzner bio je profesor i dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, i prof. M. Altarac je takodje rodjen u Olovu.

Godine 1903. Zandamerijska stanica silazi iz gornjeg Olova u novo sagradjeni objekat, sada Stab TO.

Ti se ljudi, ti se prvi stanovnici desne obale Stupcanice mogu slobodno smatrati kao osnivaci savremenog Olova. Sva istorijska predanja, svi istorijski dokumenti o postojanju Olova odnose se na toponime: Gornje Olovo, Bakice (ili Kamanicu), Gradinu, ili Olovac, dok istorija donjeg Olova pocinje od tog vremena, od tih ljudi.

Prva kompozicija voza novo-izgradjenom zeljeznickom prugom stigla je u Olovo, u jesen 1901. godine. Time je staro Olovo pocelo da gubi svoj vjekovni znacaj, a ujedno je doslo do stvaranja novog stambenog, a poslije i poslovnog centra na desnoj obali Stupcanice, a potom i na prostoru sastavaka Biostice i Stupcanice.

Na prostoru sastavaka planinskih rijeka Biostice i Stupcanice prvi sagradjeni objekat je bila zgrada Osnovne skole, zgrada kod mosta za gornje Olovo, a prvi ucitelj je bio neki Mihailo Tomljenovic, a potom dolaze i uciteljice Disa Degirmendjic i Ruzica Jamakovic. Prva osnovna skola u Olovu osnovana je 1910. godine, a prva citaonica , tzv. Kiraethana osnovana je 1912.godine i dugo vrijeme to je bilo jedino mjesto za sirenje kulture i prosvjete.

Na rijeci Stupcanici, kod Skolskog Mosta bila je do na pola rijeke drvena platforma, postavljena na stubovima te je ljevim krakom bila povezana sa susjednom kucom a desnim krakom se prelazilo preko Stupcanice do kuce Avrama Ozme. Bila je to “Narodna citaonica”, vlasnik Behor Levi, a na platformi su se odrzave Plesne veceri petkom i subotom navecer a nedeljom prije podne. Fotograf A. Hodzic uradio je sliku Narodne citaonice, i istu sam objavio u Olovskim novinama.

NAPOMENA: Ovaj post ostaje otvoren za sve primjedbe, za sve dopune rjecju ili slikom, jer i ovo sto sam napisao je samo sjecanje onog sto sam cuo od savremenika dogadjanja. Svojim prilozima ili sugestijama pomozite da ova storija bude potpunija i vjerodostojnija.

Extra NAPOMENA: Posljednih dana povecana je posjeta ovom Postu, a poseban interes je krak uskotracne zeljeznicke pruge do Dubostice odnosno znameniti drveni most na rijeci Dubostica. Clanovima zeljeznica.net/FORUMA’a obecavam da cu pokusati saznati i sakupiti vise podataka, tim vise sto je moj otac bio Nadzornik pruge Careva Cuprija – Dubostica, Odvojak – Tribija i Vijaka, te kasnijih godina i na pruzi Jablanica i Paklenik. Do skorog vidjenja!

P.S. Bio sam ovih dana u Carevoj Cupriji, tacnije 03. Octobra 08. a radi prikupljana podataka o Drvenom Mostu na Vojnici. Zbog veoma loseg vremena, ogranicenih mogucnosti nisam mogao slikati prostor na koje je mosta postojao. U razogoru sa gospodinim Kirom saznao sam da je post bio 81 metar dug, za njegovu visinsku dimenziju nije siguran – smatra da visina bila 25, mozda cak 32 metra. Madjutim, nekad davno bio je prisutan nekom Sindikatlnom prijemu u Direkciji SIP “Krivaja” u Zavidovicima i da je tom prilikom u holu Upravne zgrade vidio maketu tog mosta u duzini oko dva metra - sa podacima o godini izgradnje mosta, projektantu, izvodjacu, utrosenom materijalu, te njegovo duzini i visinskog koti. Bio bi zanimljivo da se neko poduzme i ustanovi da li je ova informacija vjerodostojna. 

Mladi gospodin Bosko Andric iz Tribije, opstina Vares poslao mi je e-mail poruku sa podatcima o Drvenom mostu na Vojnici, i to da je Most bio visok 25 metara a njegova duzina 80 metara. Nije mi naveo izvor podataka.

Poslate su mi takodje dvije stare fotografije. Na prvoj slici je navedeno: Drveni most na bocnoj pruzi ZOK, dok na drugoj fotografiji nije bilo nikakvih podatak. Takodje nisu bili navedeni izvori odnosno autor fotografija.

Bilo bi dobro kad bi neko od mjestana Careve Cuprije ili jos bolje susjednog sela Rijeka ocjenili da bili bi ovaj most pripadao odnosno mogao uklopiti tom ambijentu.

PORUKA: Ovaj se post nakratko “izgubio” i sada je ponovo objavljen. Ovo su bili originalni komentari

6 Responses to “A N G E R A – G a l i c i a – O L O V O”

1. on April 3, 2008 at 10:14 am1 Boki

Po prvi put citam, i saznajem, kako je nastao gradic u kome sam rodjena i odrasla. Izuzetno mi je drago sto je gospodin Bruza to sacuvao od zaborava i podjelio sa nama.

2. on Juni 10, 2008 at 8:16 am2 Edin

Zahvaljujem na ovako dobrim informacijama. Rijetko se u ovakvom vremenu može naći ovako vrijedan članak. Moj rahmetli djed, kao i većina ljudi radio na željeznici. Radio je na željeznici od svoje 17. godine.
—
Interesantna je ova razglednica gore. Ovakva ista postoji u caffe baru ”Time” – Olovo.. Također, mislim da Sabahudin (vlasnik pomenutog kafica) ima dosta ovih slika , pa možda i starih zapisa o Olovu i okolici.

3. on Juni 11, 2008 at 8:13 pm3 Mirza

Pozdrav svima a autoru posebno zbog ovako vrijednih i rijetkih podataka o dijelu pruge do Dubostice.Drveni most koji je nekada bio unikatan nalazio se nekih 30-ak metara od kuce u kojoj sad zivim i od njega su ostali samo tragovi i spomeni zahvaljujuci vama.Napravit cu nekoliko slika da vidite kako taj teren izgleda danas.Na kraju samo jos jedna mala primjedba,most se nije nalazio na rijecici Dubostici kao sto je navedeno,vec na rjecici Vojnici.Jos jedan pozdrav pa se cujemo!!!

4. on juli 30, 2008 at 10:42 am4 momo

Uvaženi gospodine cijenim to što radite , spreman sam vam pomoći u tome , volio bih da se javite na ovaj e-mail radi kontakta .
Predlažem vam da posjetite http://www.sarajevo-x.com i na toj stranici blog- BOURBON , a tražite blogera ( luckyluciano ) ta ekipa tamo raspolaže sa arsenalom dokumenata .
Takodje vam predlažem da potražite fra. Berislava Kalfiće iz Očevije koji takodže raspolaže sa arsenalom podataka i informacija vezanih za Olovo .
S poštovanjem želim vam sve najljepše u životu .

5. on Avgust 4, 2008 at 12:26 pm5 republika srpska

Iako sam otisao davne 1992.godine,sjecanja na ovaj prelijepi grad zauvijek zive u mojoj dusi.Uvijek zelim da mu se vratim,ali znam da su to samo moje puste zelje.Mislim da je ovaj gospodin uspio da podijeli sa nama neke zanimljive podatke,koji su svakako korisni i mogu da nam nas grad predstave u drugacijem svjetlu.

6. on Avgust 16, 2008 at 10:49 pm6 kolak s.

veliki pozdrav i hvala za sve što je uradio dotični!

Olovo iz 1926. godine

 OLOVO, stara slika gornjeg Olova iz 1932. godine

Stara slika Olova – donjeg i datira iz daleke 1926., te stara slika Olova – gornjeg i datira iz 1932. god.  i uradio ih je prvi olovski fotograf Ahmet Hodzic,  a ne Focic kako sam negdje naveo.  Slike sam bio pronasao u jednom porodicnom foto-albumu sa jos dvije stare slike.  Ove dvije slike dao sam jednom Foto-studiju na obnovu,  iskusnom, starom fotografu i uradjene su u dva nova formata. Objavio sam  ih u ‘Olovskim novinama’.  Moji primjerci su nestali tokom rata, jedan primjerak slika sam dao svom jaranu Nijazu Karahmetovicu pa bi bilo dobro da se od njegove porodice pozajme i uradi vise kopija. Adem Hodzic rodom iz Olova, sin Ahmeta sada trenutno zivi u Svedskoj i on  bi trebao vise znati o ovim slikama, pa nebi bilo zgoreg da se od njega, ili njegove blize familije prikupi vise podataka.

Daleke 1978. godine pokrenuo sam inicijativu za formiranje Centra za kulturu, obrazovanje i informisanje. Stanje u oblasti kuture, a i informisanja bilo je veoma haoticno. Dom kulture i Gradski bioskop su bili u sklopu Komunalnog preduzeca (?!?), Narodni univerzitet kao institucija obrazovanja odraslih bio je opstinskom odnosno sudskom odlukom ukinut, KUD “Daniel Ozmo” bez osnovnih uslova za rad, novine “Stupcanica” – list radne organizacije koje je bilo preraslo u opstinsko glasilo, prestale su izlaziti.
Podnio sam Elaborat o drustveno-ekonomskoj opravdanosti osnivanja Centra za kulturu, obrazovanje i informisanje, ponudio Drustveni dogovor o osnivanju i Samoupravni sporazum o finansiranju Centra, i sve je bilo prihvaceno.
Proces osnivanja odnosno konstituisanja trajao je vise od godine dana zbog velikog otpora pojedinih odgovornih ljudi, a u toku osnivanja odustao sam od djelatnosti obrazovanja i upis u Sudski registar je izvrsen krajem 1979. godine.
Prvog januara 1980-te godine poceo je sa radom Centar za kulturu i informisanje.
Istovremeno sam osnovao i opstinko javno glasilo “Olovske novine”. Treci i peti broj novina bile se proglasene za najbolje novine u Republici, a izlazile su u pet hijada primjeraka odnosno svako domacinstvo na opstini je primalo besplatan primjerak.
Sporazum o finansiranju novine nisu prihvatila dva velika brata: Sumarstvo i Primarna prerada te sam teska srca morao donijeti odluku o prestanku daljeg izdavanja.
Sada sa vremenske distance od oko 30 godina osjetim zadovoljstvo sto sam mogao sve to uraditi za nase nam drago Olovo.

SAVJET  ZA  INFORMISANJE:  Idriz Pasalic,  Miroslav Zugic,   Mato Vijackic,  Zineta Hadrovic,  Samojko Zugic,   Nedzad Bajic,  Ljubomir Medic,  Rade Pantic,  Sefko Jamakovic,  Dusan Zugic,  Fikret Kucanin,  Jasmina Jamakovic i Stjepan Bruza.

Redakcijski odbor:  Ramo Dzinic,  Vida Gradincic,  Osman Hodzic,  Mira Ignjatovic,  Emin Ceric,  Nada Gudeljevic, Stjepan Bruza, Raza Glusic  i  Zvonimir Djordjevic.

Glavni  i odgovorni urednik:  Stjepan Bruza  dipl.ecc    

Namjera da napisem Post o izbjegickim danima je zaista neozbiljna, neozbiljna obzirom na nedovoljnu pripremljenost za pisanje i publikovanje, na vremensku distancu, na svu dramaticnost i tragicnost dogadjaja, na ….., na mnogo toga nedorecenog. 

Velika dilema je i odakle poceti cijelu pricu, znam kad je i kako je stalo: odlaskom u Ameriku, ali odakle otpoceti  izbjeglicku storiju jer ona  nije vezana sa nekim odredjenim datumom, ili satom; nego se svaki kljucni  moment nadovezuje na neki predhodni jos znacajniji, a ovaj opet na …., i tako u nedogled.   

To je jedan problem, a drugi, daleko veci problem je o cemu pisati, sta ispustiti a sta naglasiti? Da li se upustati u osudu ponasanja pojedinih, da li  c r n o  treba podebljati, podvuci? Sreca pa je ljudskoj prirodi svojstveno da covjek vrlo brzo, cak i vrlo lako zaboravlja ruzne dogadjaje a da se sjeca samo prijatnih trenutaka, lijepih trenutaka koji su se dogodili, ili koji su ga zadesili. 

E sad mi recite, kakvog smisla imati pisati o prijatnim uspomenama a bila su  to sumanuta vremena, teska i turobna.

Veliki problem je tadodje sto niko od nas nije vodio dnevnik, ili da je barem zapisao imena aktera: humanitarnih orgnizacija, ili djelatnika, a sa vremenske distance od 15 godina tesko je sklopiti sve kockice u uvjerljiv mozaik.

Elem, kako bilo da bilo probat cu pisati samo o faktima, kao hladni hronicar pa da vidim kako cu uspjeti, ali sasvim je sigurno da ce se cijela storija pisati fragmentarno, dio po dio.

Radi uvoda u cijelu pricu samo nekoliko detalja o gornjim slikama.

Prvi fotos:

Vodstvo Humanitarnog konvoja iz Olova u radnoj posjeti Kampu. Tom prilikom smo za Karitas Olova poslali oko 2,5 hiljade vostanih svijeca za potrebe gradjana Olova i za TO. Ni dan danas neznamo gdje je ova pomoc zavrsila, a posiljka poslata po Kumbuli, na slici prvi zdesna, uredno je stigla.

Drugi fotos:

Delegacija francuskih humanitaraca ispred Vijeca Evrope iz Strasburga u razgovoru sa Jagodom i Alisom o sanitarnim potrebama kampa, te o mogucnosima slanja humanitarne pomoci Olovu;

Treci fotos:

Duchess of York Sarah Margaret Ferguson u razgovoru sa Renatom.  Britanska princeza je tom prilikom donijela odnosno poklonila Refugee Campu stroj za pravljenje vostanih svijeca i veliku kolicinu repromaterijala za izradu istih.

Sad je donekle jasna postavka Posta o izbjeglistvu, zar ne?

Kamp k’o kamp, ni bolji ni gori od ostalih izbjeglickih kampova sirom regije. Zivotni i sanitarni uslovi ispod minimuma, a i gore od toga. U kamp smo se sjatili sa svih strana Nase Nekadasnje, svaki sa svojim stresovima, sa svojim dobrim i losim navikama, sa svojim uvjerenjima i zabludama, i ne odustajuci od svojih uvjerenja, od onih koja su nas i dovela do statusa izbjeglica.  Mnogi od nas ni tada od  Drveca nisu mogli  da vide sumu

Doctors Without Borders sa Bernard Kouchner-om, i drugi relevantni akteri ubrzo su bili alarmirali svijet o stanju u kampu. Usljedio je tusami novinara, radio i TV-reportera, svjetske novine, udarne TV-vijesti bile pune vijesti o humanitarnoj katasrofi kampa, i ne samo naseg.

Bilo je to vrijeme kad je Bosnom Belaj Probeharao. 

Poslije  medijskog naleta u Kamp su stigli prvi humanitarci, medju prvim Feed the Children  – voditelj Gordon Scott, a voditelj mr. Scott je podjelu humanitarne pomoci povjerio Jagodi. Sjediste humanitarne organizacije je bilo u hotelu Palas, Kastel Stari, dakle veoma blizu Kampa; a Jagoda je imala slobodan pristup odnosno ovlasti da moze doci sa narudzbom za dodatnu pomoc.

Francuska humanitarna organizacija E q u i L i b r e, voditelj V. Godebout i distributer Jean-Pierre su Jula ’93 poceli sa dodjelom individualnih paketa za tjelasnu higijenu. Nazalost krajem Januara ’94 prestali su sa dodjelom pomoci zbog nedostatka donacija.

Italijanska humanitarna organizacija, cijeg imena se nazalost nemogu sjetiti, donosila je pomoc u djecjoj hrani, odjeci i igrackama.  Voditelj Djidji (vjerovatno od Luigi) TV-komentator RAI UNO  bio je nesto posebnoj naklonjen nama, valjda zbog talijanskog prezimena familije pa nam je bio donio garantna pisma za Italiju. Nismo mogli prihvatiti ponudu iz nekih nasih razloga.

Uslovi zivota u Kampu su se znatno popravili, uredjen je bio sanitarni cvor, izmjenjena elektro-instalacija, osigurana ljekarska pomoc, i dosta toga jos. Medjutim socioloski rad je bio daleko potrebniji jer svakodnevo je dolazilo do psihickih lomova, ljudi se sve vise povlacenja u sebe, dolazilo do medjusobnih sukoba. Taj problem je Jagoda uporno isticala kod svih posjeta UNHCR-u.

Nekako s pocetka ’93 patronat nad Kampom uzima American Refugee Committe koji je za socioloski rad s izbjeglicama angazovao nekoliko splitskih ljekara. Otad su mladi ljekari Goran, Renata, Nikola, i mnogi drugi svakodnevno brinuli o potrebama Kampa. Njihov ucinak je bio zaista velik, ne procjenjiv, ne mjerljiv.

Eskalacija sukoba u Bosni povecavali su tenzije medju ljudima do te mjere da su jednog dana Bosnjaci pod velikim pritiskom Bugojanaca morali napustili Kamp. Nevjerovatno, u istom kazanu svi zajedno smo se kuhali a ni tu nismo mogli da jedni druge ne grizemo. Na nas je vrsen takodje silan pritisak; nazivani smo lazni Hrvati, prikriveni Srbi, turski Ambasadori, prijetilo nam se silovanjem i ……, i da pricam dalje. Jagoda je tu vece morala nazvati UNHCR u Zagrebu; helikopter sa mirotvorcima stigao je  za manje od sata.

Situacija se znatno smirila, ljudi su se vratili u svoje kucice, a u vikendici pored nas par dana je boravio vojnik radi nase bezbjednosti. Saznanje da te neko cuva nije nam uljevalo osjecaj sigurnosti vec suprotno, jer cinjenica da te neko cuva znaci da postoji realna opasnost.  Sreca pa nam se nije nista teze dogodilo, osim sto sam ja povukao malo deblji kraj. U restoranu za vrijeme rucka dobio sam jedan iznenadan udarac koji me je oborio a zatim vojnickom cizmom dva-tri udarca u ljevu sljepocnicu. Kasnije sam saznao od jednog razalovanog policajca da je kraj trebao biti tezi.

Prelomi trenutak za nasu familiju bio je dolazak Visokog komesara UNHCR-a mrs. Morion koja je iskljucivo trazila Alisu. Poslije par rijeci poslala je svog transletera prof. Bozanu M. da pije kafu s Jagodom kako bi ona mogla da neposredno razgovara s Alisom. Za manje od deset minuta u Kamp su se sjatili opstinski funkcioneri Splita i Kastela ali mrs. Morion nije htjela da s njma kontaktira, i odresito ih je otpustila. Tom prilikom je ona Alisi ponudila skolovanje u Americi; ponudila i uradila. 

To je odredilo i nasu dalju sudbinu.

Jagoda je sama sebi odredila ulogu brige o Kampu, odredila si to, sa zadovoljstvom radila i veoma uspjesno odradila; i dobila je za to priznanje. American Refugee Committee nam je priredio Great Party  - Oprostajnu Veceru  kojoj je prisustvovalo oko 200 ljudi.

 Sebi sam bio odredio redovnu posjetu Radio Amaterima u Kastel Gomilici, primao i prenosio poruke odnosno pokusavao da sastavim  pokidane veze.   A bilo je toga dosta, mnostvo radio poruka i pronadjnih osoba, impozantan broj kojem ni sam nemogu da povjerujem.

U tunelu punog blata, u tunelu mrak od pomucenog uma, od poraza ljudskog razuma a na kraju tog tunela svijetlo Postaje radio-amatera Kastel Gomilice. Uzaludno bijesnimo na tamo Nekog Nevidljivog koji nas iz velike daljine rastavlja od voljenih, cijepa nas na sitne dijelice, razbacije nas svugdje po svijetu i zatrpava nas u zaborav, a  radio-amater Dusko, po prezimenu mislim Dulin, te operatorka Dijana cijeg se prezimena ne sjecam, sa velikim entuzijazmom sastavljaju pokidane veze. O d r a d i l i  su to ljudski, i Hvala im.

U mojoj praksi jedan slucaj je bio veoma interesantan, cak nevjerovatan. Jedam mjestanin Kastel Luksica dosao je k meni u Kamp da mu pomognem pronaci zene i djecu poginulih dvojice bratica. Pokazao mi je osmrtnice  objavljene u Slobodnoj Dalmaciji, sa slikom, datumom i mjestom sahrane. Obecao sam pomoci, ali da cu prvo potraziti njih dvojicu. Ni danas mi nije jasno koja je to intunicija bila, otkud ta nevjerica da su oni poginuli; i sam sa’m ostao  totalno zaprepasten, a on je  sigurno  pomislio da sam skrenuo s uma. Isto vece sam otisao na tri postaje Radio Amatera te sam u eter pustio glas o potrazi za njima. Nakon par dana Matija je dosao u Kamp sav ozaren s vijescu da je pronasao obadvojicu; zive i zdrave.

To bi zasad bilo sve.

Mozda ce neko reci: Nevjerovatno, pa to je samo pusta gomila rijeci.

A moj bi odgovor bio: Nisam zapisao ni desetinu onog sto se desilo, sto smo dozivili. 

Post ostaje otvoren za sve nove informacije, prijedloge ili izmjene pa izvolite. Volio bih da cujem dosta toga, s napomenom da sam odustao da objavim popis izbjeglica Kampa. Sugerisano mi je da nebi bio bas prikladno.

Dovidjenja, i cujemo se.

Porodicni dokumenti

Prva slika je original Vjencani list (na madjarskom: KIVONAT) Matheus Brusa iz 1903. godine, moj djed.  Slika druga je Svedozba o drzavlajnstvu iz 1930-te godine odnosno document kojim se potvrdjuje da je Mato Bruza alias Matheo Brusa primio Jugoslovensko drzavljanstvo, a  dotada je bio talijanski drzavljanin.

Naredna slika je druga strana Svedozbe o drzavljanstvu na kome se vidi da je moj otac Bogumil imao 15 godina kad je Mato Bruza primio drzavljanstvo automatski za svu svoju djecu ispod 18 godina starosti. Bogumil Bruza, rodjen je u Olovu i nije znao talijanski jezik ali je ipak upisan u maticnu knjigu rodjenih i knjigu drzavljana Italije u gradicu Como, provincija Vareze.

Ovaj post bi trebao biti nesto izmedju Putopisa i Blog zapisa.

Putopis nemoze biti jer za dobar putopis trebaju dobre gojzerice i  kakav-takav transport pa odadri: dja pjeske, dja taljigama. Usput vodis dnevnik, kod kuce sredis utiske, i eto ti Putopisa.

A Blog, e to ti je zadnja rijec tehnike. Sprtis laptop pod misku, sa nesto savremenijim transportom krenes kudgod pozelis, trenutne dogadjaje odmah unosis u kompjuter i zive uspomene poneses kuci pohranjene na internetu.

S obzirom da mi nismo vodili dnevnik sa nasih putovanja, nema ni Putopisa. Nismo svoje dozivljaje unosili u tu tehniku; pa nema bogme ni Blog zapisa.

Jedino sto nam je u tom slucaju preostalo je da sakupimo ova: 

Kratka sjecanja, ….. zBrda, zDola.

U nostalgicnoj potrazi za rijekom Krivajom, ili Biosticom prokrstarili smo cijelu Western Pennsylvania-u, na par dana odletili do Kanade, na Niagara Falls, Laurel Highlands i West Virginijom, pa preko New River Gorge Bridge’a do North Caroline odnosno do famoznih Cheerokee Rezervata. Za nepunih osam mjeseci presli smo oko 24,5 hiljada milja odnosno preko 40 hiljada kilometara.

Prirodni rezervat Moraine State Park,  zelena oaza na prostoru nekadasnjih velikih rudnika uglja, zeljeza, te busotina nafte i zemnog gasa. Revitalizacija je trajala vise od 27 godina, uspostavljena je potpuna biocenoza odnosno vracen je dug prirodi. Gusta i bujna suma uranja u iskricavo cisto jezero Arthur, a u dvije ekoloske nise egzistira barska flora i fauna. Zelena tisina vlada ovim prostorom, prirodni muk iskona utapa se u svaku poru i osjecas svu velicinu trajanja.

 Sa pritajenom dozom straha ocekivali smo ponovni sustret sa prirodnim Rezervatom McConnells Mill State Park. Kad nas je zet Kristopher prvi put upoznao sa ovom priodnom oazom, sve je ovo toliko nestvarno da bi moglo biti istinito. Na duzini oko 20 kilometara samo su ova dva objekta djelo ljudskih ruku. Na slici ljevo na natkriveni most – The Covered Bridge, a desno je vodenica odnosno The Gristmill i obadva su izgradjena davne 1852. godine. Vodotok Slippery Rock Creek bogat je veoma hladnom vodom, staniste potocnog raka i tri vrste pastrmke. Citav ovaj ambijent nicim ne lici na nasu Krivaju a istovremeno sve te ovo neodoljivo potsjeca na Kanjon Krivaje. S jedne i druge strane uzdizu se kosine obrasle bujnom sumom, prepune divljaci, kupina, sremusa i gljiva. Vodotokom su razbacne gromade crnog kamena, a desna strana je prepuna dubokih spilja. Kad ne vidis ova dva objekta ciniti se da se nalazis u Jurasica Parku, da ce sad  pojaviti codovista. Ovo treba sam vidjeti, nemoze  se opisati.

Kvazi-istoricaru Vanji iz Sarajeva

 -Ti bi trebao  znati da se Bosna pise velikim slovom, da je Bosna najstarija drzavna tvorevina medju ranim juznoslovenskim feudalnim drzavama, i to sa najpostojanim drzavnim granicama. Kroz nekoliko vijekova Bosna je bila cvrsto postavljena u jednoj geografskoj regiji,  za razliku od drugih srednjovjekovnih kraljevstva u ovoj regiji, a koja su svoje teritorije pomicale dok su postojale. Bosna se nije nikada selila, ona se nikada nije cijepala vec je od njenog pomena u 10-tom stoljecu postojala u gotvo nepromjenjenom obimu. Posjeti website:  Istorijska mapa Evrope iz 1000. godine (www.euratlas.net/AHP/grand//or1000.html) pa mi reci gdje je tu Srbija (ne Zeta, Duklja, ili Raska), a pogotovo gdje je Republika Srpska. A Bosna je bila tu, tu sa svojom drzavnom hijerarhijom, sa svojom Bosanskom Crkvom – ni katolickom niti pravoslavnom,  samo SVOJA,  i evropska. I bit ce tu nerednih hiljadu godina. Ovo je Istorija, a ne istorizam o kojem ti pricas.

Sta se desava, ispade, europejcima vise treba vestacka tvorevina koju neki zovu i bosna, nego samim bosancima ili bosnjacima kako odnedavno sami sebi tepaju.Dali Bosna poseduje izvore nafte, gasa, zlata?Apsolutno ne, ima doduse piramide u Visokom koje nikoga ne interesuje.Pa odkuda toliki interes Evrope za ovo podrucje.Vrlo jednostavno sto ova kvazidrzava nema temelje, a klima se iz dana u dan preteci da padne, a u njezin opstanak su ulozeni nemili milioni.Bosna kao Bosna koja i nikada nije bila drzava niti ima sanse da SAMA OPSTANE KAO DRZAVA, jer nema osnovni preduslov, a to je nema NAROD KOJI TO ZELI. Srbi, muslimani i Hrvati, slozeni kao rogovi u vreci, NECE da zive zajedno.Samo glupost muslimanskih politicara i radikalni islamizam Alije je ponio muslimane na krilima NADE da ce NADJACATI HRISCANE prema islamskoj deklaraciji i oterati ih.Od toga nema naravno nista,jer muslimani niti imaju toliko mudrosti, ni tako jake politicare, ovi danasnji kao Tihic, Haris, Komsic jesu prvoborci islama ali su svesni da ako Lajcak i drustvo Bosnu PREKO REDA ne UGURAJU U EU, ona pada kao zrela kruska.Cilj evrope je da ZAUZDAJU RADIKALNI ISLAM, da “BOSANSKA VOJSKA” ratuje na prvim linijama sa RADIKALNIM TERORIZMOM u Avganistanu, Iraku, Somaliji i gde se ukaze potreba.EU protektorat preti da se izmakne kontroli, jer Hriscani ne zele ovaj EU eksperiment Nemacke i projekat BIH propada kao i bosanska nacija koja se evo pokusava nametnuti 3 put u dva veka.Bosna ostaje bure baruta sa fitilje

Izvor: Radosavljević, Rajna. “Lajčak gura voz BiH na evropski kolosek.” Blic Online. 14 Mart 2008. http://www.blic.co.yu/repsrpska.php?id=33982

Barem tako kazu.

Pisanih dokumenata o bogumilima je veoma malo, spaljivani su zajedno s njima, a proganjali su ih svi; pocev od Persije i Bizanta, preko bugara, pa do Stefana Nemanjica,  a u brdovitoj Bosni su nasli utociste.  Kod Kulina-bana.

Jedan od rijetkih pisanih dokumenata je “Hvalov Zbornik” ; nalazi se u Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji (MS-3575). Nije poznato kako je tamo dospio.  Nedostatak pisanih tragova dovodi danas do veoma suprostavljenih tumacenja bogumilstva, cak i do potpunog poricanja njihovog postojanja.

Bogumilstvo kao religija prodrlo je u Bosnu pocetkom 10. stoljeca. Bila je to dualisticka religija sa dva osnovna pocela; Prvo pocelo bio je Bog Dobra – tvorac duhovnog zivota, dakle vjecnog, nepropadivog. Drugo pocelo bio je Bog Zla – tvorac svega materijalnog (zemlje, vode, ljudskog tijela, zivotinja i dr.), dakle unistivog, propadljivog. U iskonski koncept svoje religije smjestili su ortodoksnu filozofiju ranog hriscanstva ali  je pokusaj reformacije hriscanstva ostalo je i u praksi i u teoriji nedovrseno.  Inkarnaciju Isusa Krista su priznavali ali samo kao cistu iluziju. Djevica  Marija nije rodila Isusa nego ga je nasla u pelenama u jednoj pecini. Njegovo tijelo, patnje, prikivanje na kriz, i sama smrt su samo iluzije i bez matarijalne realnosti. U suprotnom Isus bi bio u vlast Boga Zla – Satane, njegovog starijeg brata. Bogumili,  ’pravi kristjani i kristjanice’ smatrali su sebe apostolskim nasljednicina, a tumacenje Kristovih rijeci: ” gdje se sastanu tri covjeka tu je moja crkva” pretocili su u zabranu gradnje crkvi, obiljezavanje svetih mjesta ukazanja i grobalja, a sahranjivali su se kojekuda; po livadama, njivama, brezuljcima i sumarcima.

Osnov religijske etike je postivanje zivota; bili su protiv ubijanja ne samo ljudi, u ishrani su bili cisti vegeterijanci, zabrana svih vrsta mesa osim ribe, te zabrana  jaja, mljeka, meda. U zivotu i komunikaciji s drugima bili su cisti pacifisti. Princip nenasilnog otpora, koji se nije mogao smatrati kao pasivnost,  podrazumjevao je zabranu nosenja i upotrebe oruzja, nasilnog nametanja svoje volje. S toga i imamo ‘mrsne’  vjernike koji su prihvatajuci bogomilstvo mogli da obavljaqju staru tradiciju, da jedu meso ali su pod kraj zivota morali da prime novo-krstenje duhovno – knjigom a ne vodom jer se krstenje vodom  smatralo se Satanskom rabotom. 

Crkva Bosanska nema odredjenu crkvenu ili institucionalnu strukturu, pa stoga ni odredjeni credo. Nacelo inkarnacije kao filozofski osnov religije upucuje da Bogumilstvo nema ni osnivaca, ni proroka a sam ustaljeni naziv bogumilstvo treba traziti u nekom drugom konceptu a ne u religijskom.

Stecak  kao nadgrobni spomenik starih bogumila je svojevrstan fenomen. S obzirom da u prapostojbinama bogumila nisu pronadjeni steci upucuje nas da je ta tradicija prihvacena od domicilnog stanovnistva. Zanimljiva je teorija da su kulturu podizanja stecaka u Bosnu donijeli Nordijski Slaveni, bezimena slavenska skupina veoma visokih i plavokosih pripadnika. 

Bogumili su kao religijsku obavezu morali da za svog zivota isklesu svoj stecak. Bogumilski steci, za razliku od nekropolskih steceka razbacani su kojekuda kao i grobovi.

     ” -Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa, samo Bosna ima spomenike kulture: STECKE.

       Sta je stecak?

       Olicenje gorostaka Bosanca.

       Sta radi Bosanac na stecku?

       -Stoji uspravno!  

       -Digao glavu, digao ruku!

       Ali nigdje , nigdje, i nikada, i  niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci i moli. Na kome je prikazan kao suzanj.” – rijeci su hrvatskog knjizevnika Miroslava Krleze.

Stecke ima samo Bosna, i niko vise. I bogumile, i u svojoj historiji nije se nikada selila, niti se Bosna ikada cijepala, nego je je od njenog pomena u 10-tom stoljecu do danas postoji u relativno istom obimu. Bosna je vjecna, sa svojim bogumilima.

Septembra 1963. godine nekolicina nas se dogovorismo da koliko-toliko  izmjenimo drustvenu strukturu Olova, i to u oblas
ti kulture, sporta, zabave, ….
Olovo je tada bilo obicna bosanska kasaba, na kraju svijeta, na rubu svega.
I da ne duljim, okupili smo stare i upisali nove clanove KUD-a, promjenili ime KUD-a “Prvi Maj” i dali mu novo ime KUD “Daniel Ozmo”, aktivirana je dramska i folklorna, pa cak i muzicka grupa. Uspio sam ubjediti stare muzicare – tamburase: Avdu Degirmendzica, Bozu Kocanovica, bracu Kupusovic iz Kladnja, Peru Muhoberca – harmonika.  Bila je to vrsna tamburaska sekcija, sve dok se neko od njih ne docepa rakije.
Organizovali smo Docek Nove ’64 Godine u Domu DTV “Partizan’-a. Znate ono po sistemu: Igranka do zore, Sala zagrijana, Bife obezbjedjen. Docek Nove godine je istovremeno bio organizovan u Starom hotelu i Vojnoj Posti ali su svi gosti prije 11 sati presli kod nas. Probe folklora i drame, te uvjezbavanje tamburaske grupe bilo je tri puta sedmicno i gotovo cijele zime a vrhunac svega je trebao biti za Dan zena. Sa Zaimom Muzaferijom bilo je  ugovoreno je gostovanje Pleh-muzike i KUD-a iz Visokog.
A onda 6. Marta ’64. godine umire grcki kralj Pavle a nasa Savezna vlada proglasava sedmodnevu zalost, dakle zabrana svih kulturnih i zabavnih manifestacija, pa i te nase Zabave, s mukom sklepane.
Navecer me nazove Zaim M. da pita hoce li dolaziti s muzikom, i nas  dogovor je bio da se priredba ipak odrzi, po bilo koju cijenu. Bio je to veliki rizik, i obadvojica smo sutradan na Komitetu povukli dobre konsekvece, ali prepuna sala i zadovoljna publika bila nam je prava statifakcija.
Krajem ’64. godine budem ‘prinudjen’ da se prihvatim funkcije predsjednika OK Saveza omladine iako sam se jos u Bibliotekarskoj skoli bio cvrsto zarekao da se necu vise baviti drustveno-politickim radom. Medjutim sam ocjenio da bi  mi  ta funkcija mogla omogucili da lakse i brze obezbjedim normalne uslove za rad KUD-a, za osnivanje instrumentalno-vokalnog sastava ‘Kristali’. Tamburaska grupa je trajala kratko, dolazili novi ljudi odnosno dolazili su novi trendovi u muzici, pocela se svirati nova muzika. Kroz sastav je proslo dosta novih: Sandor zubar svirao trubu, Vlado kapeta saksafon, Jovica iz VP violinu, Branko Stankovic i Dimitrije Keric  harmoniku, Branko Catic i Muhamed Degirmendzic  bas-gitaru. VIS “Kristali” su startali s Bojom Bozicem kao bubnjarem, Besim Karasalihovic solo i bas gitara, Nedzad Bajic bas gitara i bubnjar, kasnije se prkljucio Novica Makitan vrstan gitarista, te Cedo Pantic truba, Boro Peric kao solista, Dragan i Haka iz Kladnja kao gitaristi, Sakib Dzaferagic solista. Standardna postaja su bili: Baja bubnjar, Bele ritam gitara i solista i mali Makitan bas gitara i trajali su dvanaest godine, odnosno zabavljali mlade Olova, Vijake, Ocevlje, Kladnja i Vlasenice a i drugih mjesta. Bila je to fenomenalna grupa dobrih muzicara, vrsnih momaka. Drago mi je sto sam mogao biti s njima, i danas se sa ponosom i sjetom sjecam tih dana.