Kastel Kambelovac – Refugee Camp

              

Namjera da napisem Post o izbjegickim danima je zaista neozbiljna, neozbiljna obzirom na nedovoljnu pripremljenost za pisanje i publikovanje, na vremensku distancu, na svu dramaticnost i tragicnost dogadjaja, na ….., na mnogo toga nedorecenog. 

Velika dilema je i odakle poceti cijelu pricu, znam kad je i kako je stalo: odlaskom u Ameriku, ali odakle otpoceti  izbjeglicku storiju jer ona  nije vezana sa nekim odredjenim datumom, ili satom; nego se svaki kljucni  moment nadovezuje na neki predhodni jos znacajniji, a ovaj opet na …., i tako u nedogled.   

To je jedan problem, a drugi, daleko veci problem je o cemu pisati, sta ispustiti a sta naglasiti? Da li se upustati u osudu ponasanja pojedinih, da li  c r n o  treba podebljati, podvuci? Sreca pa je ljudskoj prirodi svojstveno da covjek vrlo brzo, cak i vrlo lako zaboravlja ruzne dogadjaje a da se sjeca samo prijatnih trenutaka, lijepih trenutaka koji su se dogodili, ili koji su ga zadesili. 

E sad mi recite, kakvog smisla imati pisati o prijatnim uspomenama a bila su  to sumanuta vremena, teska i turobna.

Veliki problem je tadodje sto niko od nas nije vodio dnevnik, ili da je barem zapisao imena aktera: humanitarnih orgnizacija, ili djelatnika, a sa vremenske distance od 15 godina tesko je sklopiti sve kockice u uvjerljiv mozaik.

Elem, kako bilo da bilo probat cu pisati samo o faktima, kao hladni hronicar pa da vidim kako cu uspjeti, ali sasvim je sigurno da ce se cijela storija pisati fragmentarno, dio po dio.

Radi uvoda u cijelu pricu samo nekoliko detalja o gornjim slikama.

Prvi fotos:

Vodstvo Humanitarnog konvoja iz Olova u radnoj posjeti Kampu. Tom prilikom smo za Karitas Olova poslali oko 2,5 hiljade vostanih svijeca za potrebe gradjana Olova i za TO. Ni dan danas neznamo gdje je ova pomoc zavrsila, a posiljka poslata po Kumbuli, na slici prvi zdesna, uredno je stigla.

Drugi fotos:

Delegacija francuskih humanitaraca ispred Vijeca Evrope iz Strasburga u razgovoru sa Jagodom i Alisom o sanitarnim potrebama kampa, te o mogucnosima slanja humanitarne pomoci Olovu;

Treci fotos:

Duchess of York Sarah Margaret Ferguson u razgovoru sa Renatom.  Britanska princeza je tom prilikom donijela odnosno poklonila Refugee Campu stroj za pravljenje vostanih svijeca i veliku kolicinu repromaterijala za izradu istih.

Sad je donekle jasna postavka Posta o izbjeglistvu, zar ne?

Kamp k’o kamp, ni bolji ni gori od ostalih izbjeglickih kampova sirom regije. Zivotni i sanitarni uslovi ispod minimuma, a i gore od toga. U kamp smo se sjatili sa svih strana Nase Nekadasnje, svaki sa svojim stresovima, sa svojim dobrim i losim navikama, sa svojim uvjerenjima i zabludama, i ne odustajuci od svojih uvjerenja, od onih koja su nas i dovela do statusa izbjeglica.  Mnogi od nas ni tada od  Drveca nisu mogli  da vide sumu

Doctors Without Borders sa Bernard Kouchner-om, i drugi relevantni akteri ubrzo su bili alarmirali svijet o stanju u kampu. Usljedio je tusami novinara, radio i TV-reportera, svjetske novine, udarne TV-vijesti bile pune vijesti o humanitarnoj katasrofi kampa, i ne samo naseg.

Bilo je to vrijeme kad je Bosnom Belaj Probeharao. 

Poslije  medijskog naleta u Kamp su stigli prvi humanitarci, medju prvim Feed the Children  – voditelj Gordon Scott, a voditelj mr. Scott je podjelu humanitarne pomoci povjerio Jagodi. Sjediste humanitarne organizacije je bilo u hotelu Palas, Kastel Stari, dakle veoma blizu Kampa; a Jagoda je imala slobodan pristup odnosno ovlasti da moze doci sa narudzbom za dodatnu pomoc.

Francuska humanitarna organizacija E q u i L i b r e, voditelj V. Godebout i distributer Jean-Pierre su Jula ‘93 poceli sa dodjelom individualnih paketa za tjelasnu higijenu. Nazalost krajem Januara ‘94 prestali su sa dodjelom pomoci zbog nedostatka donacija.

Italijanska humanitarna organizacija, cijeg imena se nazalost nemogu sjetiti, donosila je pomoc u djecjoj hrani, odjeci i igrackama.  Voditelj Djidji (vjerovatno od Luigi) TV-komentator RAI UNO  bio je nesto posebnoj naklonjen nama, valjda zbog talijanskog prezimena familije pa nam je bio donio garantna pisma za Italiju. Nismo mogli prihvatiti ponudu iz nekih nasih razloga.

Uslovi zivota u Kampu su se znatno popravili, uredjen je bio sanitarni cvor, izmjenjena elektro-instalacija, osigurana ljekarska pomoc, i dosta toga jos. Medjutim socioloski rad je bio daleko potrebniji jer svakodnevo je dolazilo do psihickih lomova, ljudi se sve vise povlacenja u sebe, dolazilo do medjusobnih sukoba. Taj problem je Jagoda uporno isticala kod svih posjeta UNHCR-u.

Nekako s pocetka ‘93 patronat nad Kampom uzima American Refugee Committe koji je za socioloski rad s izbjeglicama angazovao nekoliko splitskih ljekara. Otad su mladi ljekari Goran, Renata, Nikola, i mnogi drugi svakodnevno brinuli o potrebama Kampa. Njihov ucinak je bio zaista velik, ne procjenjiv, ne mjerljiv.

Eskalacija sukoba u Bosni povecavali su tenzije medju ljudima do te mjere da su jednog dana Bosnjaci pod velikim pritiskom Bugojanaca morali napustili Kamp. Nevjerovatno, u istom kazanu svi zajedno smo se kuhali a ni tu nismo mogli da jedni druge ne grizemo. Na nas je vrsen takodje silan pritisak; nazivani smo lazni Hrvati, prikriveni Srbi, turski Ambasadori, prijetilo nam se silovanjem i ……, i da pricam dalje. Jagoda je tu vece morala nazvati UNHCR u Zagrebu; helikopter sa mirotvorcima stigao je  za manje od sata.

Situacija se znatno smirila, ljudi su se vratili u svoje kucice, a u vikendici pored nas par dana je boravio vojnik radi nase bezbjednosti. Saznanje da te neko cuva nije nam uljevalo osjecaj sigurnosti vec suprotno, jer cinjenica da te neko cuva znaci da postoji realna opasnost.  Sreca pa nam se nije nista teze dogodilo, osim sto sam ja povukao malo deblji kraj. U restoranu za vrijeme rucka dobio sam jedan iznenadan udarac koji me je oborio a zatim vojnickom cizmom dva-tri udarca u ljevu sljepocnicu. Kasnije sam saznao od jednog razalovanog policajca da je kraj trebao biti tezi.

Prelomi trenutak za nasu familiju bio je dolazak Visokog komesara UNHCR-a mrs. Morion koja je iskljucivo trazila Alisu. Poslije par rijeci poslala je svog transletera prof. Bozanu M. da pije kafu s Jagodom kako bi ona mogla da neposredno razgovara s Alisom. Za manje od deset minuta u Kamp su se sjatili opstinski funkcioneri Splita i Kastela ali mrs. Morion nije htjela da s njma kontaktira, i odresito ih je otpustila. Tom prilikom je ona Alisi ponudila skolovanje u Americi; ponudila i uradila. 

To je odredilo i nasu dalju sudbinu.

Jagoda je sama sebi odredila ulogu brige o Kampu, odredila si to, sa zadovoljstvom radila i veoma uspjesno odradila; i dobila je za to priznanje. American Refugee Committee nam je priredio Great Party  - Oprostajnu Veceru  kojoj je prisustvovalo oko 200 ljudi.

 Sebi sam bio odredio redovnu posjetu Radio Amaterima u Kastel Gomilici, primao i prenosio poruke odnosno pokusavao da sastavim  pokidane veze.   A bilo je toga dosta, mnostvo radio poruka i pronadjnih osoba, impozantan broj kojem ni sam nemogu da povjerujem.

U tunelu punog blata, u tunelu mrak od pomucenog uma, od poraza ljudskog razuma a na kraju tog tunela svijetlo Postaje radio-amatera Kastel Gomilice. Uzaludno bijesnimo na tamo Nekog Nevidljivog koji nas iz velike daljine rastavlja od voljenih, cijepa nas na sitne dijelice, razbacije nas svugdje po svijetu i zatrpava nas u zaborav, a  radio-amater Dusko, po prezimenu mislim Dulin, te operatorka Dijana cijeg se prezimena ne sjecam, sa velikim entuzijazmom sastavljaju pokidane veze. O d r a d i l i  su to ljudski, i Hvala im.

U mojoj praksi jedan slucaj je bio veoma interesantan, cak nevjerovatan. Jedam mjestanin Kastel Luksica dosao je k meni u Kamp da mu pomognem pronaci zene i djecu poginulih dvojice bratica. Pokazao mi je osmrtnice  objavljene u Slobodnoj Dalmaciji, sa slikom, datumom i mjestom sahrane. Obecao sam pomoci, ali da cu prvo potraziti njih dvojicu. Ni danas mi nije jasno koja je to intunicija bila, otkud ta nevjerica da su oni poginuli; i sam sa’m ostao  totalno zaprepasten, a on je  sigurno  pomislio da sam skrenuo s uma. Isto vece sam otisao na tri postaje Radio Amatera te sam u eter pustio glas o potrazi za njima. Nakon par dana Matija je dosao u Kamp sav ozaren s vijescu da je pronasao obadvojicu; zive i zdrave.

To bi zasad bilo sve.

Mozda ce neko reci: Nevjerovatno, pa to je samo pusta gomila rijeci.

A moj bi odgovor bio: Nisam zapisao ni desetinu onog sto se desilo, sto smo dozivili. 

Post ostaje otvoren za sve nove informacije, prijedloge ili izmjene pa izvolite. Volio bih da cujem dosta toga, s napomenom da sam odustao da objavim popis izbjeglica Kampa. Sugerisano mi je da nebi bio bas prikladno.

Dovidjenja, i cujemo se.