Svaki Bosanac, rodjeni naravo, ima u svom Porodicnom Stablu makar jednog pretka bogumila.
Barem tako kazu.
Pisanih dokumenata o bogumilima je veoma malo, spaljivani su zajedno s njima, a proganjali su ih svi; pocev od Persije i Bizanta, preko bugara, pa do Stefana Nemanjica, a u brdovitoj Bosni su nasli utociste. Kod Kulina-bana.
Jedan od rijetkih pisanih dokumenata je “Hvalov Zbornik” ; nalazi se u Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji (MS-3575). Nije poznato kako je tamo dospio. Nedostatak pisanih tragova dovodi danas do veoma suprostavljenih tumacenja bogumilstva, cak i do potpunog poricanja njihovog postojanja.
Bogumilstvo kao religija prodrlo je u Bosnu pocetkom 10. stoljeca. Bila je to dualisticka religija sa dva osnovna pocela; Prvo pocelo bio je Bog Dobra – tvorac duhovnog zivota, dakle vjecnog, nepropadivog. Drugo pocelo bio je Bog Zla – tvorac svega materijalnog (zemlje, vode, ljudskog tijela, zivotinja i dr.), dakle unistivog, propadljivog. U iskonski koncept svoje religije smjestili su ortodoksnu filozofiju ranog hriscanstva ali je pokusaj reformacije hriscanstva ostalo je i u praksi i u teoriji nedovrseno. Inkarnaciju Isusa Krista su priznavali ali samo kao cistu iluziju. Djevica Marija nije rodila Isusa nego ga je nasla u pelenama u jednoj pecini. Njegovo tijelo, patnje, prikivanje na kriz, i sama smrt su samo iluzije i bez matarijalne realnosti. U suprotnom Isus bi bio u vlast Boga Zla – Satane, njegovog starijeg brata. Bogumili, ’pravi kristjani i kristjanice’ smatrali su sebe apostolskim nasljednicina, a tumacenje Kristovih rijeci: ” gdje se sastanu tri covjeka tu je moja crkva” pretocili su u zabranu gradnje crkvi, obiljezavanje svetih mjesta ukazanja i grobalja, a sahranjivali su se kojekuda; po livadama, njivama, brezuljcima i sumarcima.
Osnov religijske etike je postivanje zivota; bili su protiv ubijanja ne samo ljudi, u ishrani su bili cisti vegeterijanci, zabrana svih vrsta mesa osim ribe, te zabrana jaja, mljeka, meda. U zivotu i komunikaciji s drugima bili su cisti pacifisti. Princip nenasilnog otpora, koji se nije mogao smatrati kao pasivnost, podrazumjevao je zabranu nosenja i upotrebe oruzja, nasilnog nametanja svoje volje. S toga i imamo ‘mrsne’ vjernike koji su prihvatajuci bogomilstvo mogli da obavljaqju staru tradiciju, da jedu meso ali su pod kraj zivota morali da prime novo-krstenje duhovno – knjigom a ne vodom jer se krstenje vodom smatralo se Satanskom rabotom.
Crkva Bosanska nema odredjenu crkvenu ili institucionalnu strukturu, pa stoga ni odredjeni credo. Nacelo inkarnacije kao filozofski osnov religije upucuje da Bogumilstvo nema ni osnivaca, ni proroka a sam ustaljeni naziv bogumilstvo treba traziti u nekom drugom konceptu a ne u religijskom.
Stecak kao nadgrobni spomenik starih bogumila je svojevrstan fenomen. S obzirom da u prapostojbinama bogumila nisu pronadjeni steci upucuje nas da je ta tradicija prihvacena od domicilnog stanovnistva. Zanimljiva je teorija da su kulturu podizanja stecaka u Bosnu donijeli Nordijski Slaveni, bezimena slavenska skupina veoma visokih i plavokosih pripadnika.
Bogumili su kao religijsku obavezu morali da za svog zivota isklesu svoj stecak. Bogumilski steci, za razliku od nekropolskih steceka razbacani su kojekuda kao i grobovi.
” -Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa, samo Bosna ima spomenike kulture: STECKE.
Sta je stecak?
Olicenje gorostaka Bosanca.
Sta radi Bosanac na stecku?
-Stoji uspravno!
-Digao glavu, digao ruku!
Ali nigdje , nigdje, i nikada, i niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci i moli. Na kome je prikazan kao suzanj.” – rijeci su hrvatskog knjizevnika Miroslava Krleze.
Stecke ima samo Bosna, i niko vise. I bogumile, i u svojoj historiji nije se nikada selila, niti se Bosna ikada cijepala, nego je je od njenog pomena u 10-tom stoljecu do danas postoji u relativno istom obimu. Bosna je vjecna, sa svojim bogumilima.
